Pištolj u glavu
Zašto sam tužna? Zato što sam mislila da je to bilo dio mog života. Ali nije. To je bilo i ostalo dio njegovog života. Koji je meni imponirao. Imponiralo mi je da ima toliko prijatelja da napuni cijelu kuću. Ima tu i poznatih imena. Koliko sam nisko pala da me fasciniraju poznati režiseri i glumci, zapravo pijanci koji nakon nekoliko pića više ne mogu razgovjetno pričati nego mumljaju i nitko ih ništa ne razumije. Umjetnici i kreativci.
Tulum za rođendan. Ljubomorna sam i bijesna jer mi je asocijacija tuluma zabava. A ne želim da se zabavlja. Željela bi da je tužan i da mu nedostajem.
Da li je to prava ljubav? Nije. Svjesna sam toga.
Možda ga stvarno nisam voljela onako kako treba. Ni on mene.
Nesposobni su ljudi za prave ljubavi u ovom vremenu. Ili shvate da vole tek kada je prekasno.
Voljela bi da netko prereže tu pupčanu vrpcu kojom sam još uvijek vezana uz njega.
Ili da se smirim, prihvatim svoje emocije i ne glumim više bijesnu i povrijeđenu ženturaču.
Boli me pomisao da ima neku simpatiju ili još gore curu.
A opet. Nismo više zajedno. Svatko od nas ima pravo na svoj život.
Neka bude što mora biti. Neću tražiti više velike stvari.
Mogu ja živjeti i sa pomisli da ga volim, a da je on sretan. Mogu li?
Noćas sam se probudila u 2, i plakala kao luda. Molila sam Boga da umrem.
Možda jednog dana i ja budem sretna.
Nervoza
Nervozna sam. Svi mi danas idu na živce uključujući moju familiju. Imate li svi takve dane?
Onda me lovi grižnja savjesti pa mislim da sam loša i čudljiva i tko bi sa mnom takvom htio živjeti? Kako možemo imati mir kada nama treba, a biti na usluzi drugim ljudima baš tada kada njima treba? Kako balansirati?
Popiti jedan apaurin?
Nestala bi.
Pobjegla.
Otputovala u nepoznato.
Vikala.
Razbijala čaše.
Idu mi na živce svi odnosi. Kako možemo živjeti jedni s drugima kada svi imamo takve čudljive dane. Kako da se podnosimo?
Valentinovo
Valentinovo. Podlegla sam sveopćoj histeriji američke izmišljotine.
Zapravo sam samo nostalgična jer se jedna važna crtica iz mog života bila vezala uz Valentinovo.
Prije 5 godina tješila sam prijateljicu koja me nazvala skoro plačući da je Valentinovo, a da je ona sama. Čvrsto i odlučno sam joj govorila „Ma jesi ti normalna, kakve veze ima to što je Valentinovo. Ajde, idemo ti i ja van pa ćeš vidjet da nam ništa ne fali“.
Izašle smo na koncert, držale pivu u ruci, smijale se i na kraju završile na jednom tulumu.
Tamo sam upoznala NJEGA. Na ljigavo Valentinovo dogodila mi se lijepa ljubavna priča.
Kad bi nas netko pitao „kada ste vas dvoje prohodali“ i sami vidite kako je odgovor bio presmiješan.
Lijepa ljubavna priča je nekako neslavno završila. Raspala sam se u komadiće kao kad bi pustili staklo da padne i razbije se u tisuću komadića. Lijepim ih komad po komad ali to staklo više nikada neće biti ravno.
Sanjam Ga... Želim njegove ruke, njegov glas.... Jučer sam prošla ispod vlaka – poželila sam da budemo skupa.
Puno je prepreka za tu želju.
I zato Ga volim bez očekivanja. Ne forsiram ništa. Nema ga. Nedostaje mi. I to je sve.
Učim se još uvijek živjeti s time.
Prođe i po nekoliko tjedana da sam dobro, ali onda me bol sustigne.
Plačem.
Maštam da smo zajedno, i da ne govorimo ništa.
Riječi samo kvare sve.
Pogledi nam govore, dodiri.....u tišini. Ništa drugo nije važno.
Nema obećanja, očekivanja, optuživanja, obećavanja....
Možda na Valentinovo nazovem tu dragu prijateljicu i ovaj puta ću ja biti ta koja će plakati jer je Valentinovo a ja sam sama.
Ljubomora
Prvi puta sam pročitala u Extri kolumnu od Anđe Marić. Upravo piše o temi o kojoj razmišljam već neko vrijeme. Ljubomori. U mojim vezama ljubomora se vezala na čudne načine uz moje muškarce i uz mene. Što je nekima bilo ok, drugima je smetalo. Isto sam i kod sebe uočavala neke oblike ljubomore koji su se javljali ovisno od osobe s kojom sam bila.
Ponekad sam mislila da previše dopuštam svojim frajerima, da im sve puštam. Dok bi me druge cure upozoravale da "to ipak treba stegnuti". Ponekad sam "stezala" na krivim stvarima.
Sviđa mi se kako je Anđa napisala "Uz ljubomoru, ljubav je zatvor. Ako smo sigurni u svoju ljubav, nema razloga sumnjati u partnera; ioanko ne možemo spriječiti prijevaru pa je onda bolje da vjerujemo jedni drugima".
I još "Ljubomorni ljudi uvijek kreću od sebe. Znaju kako im je i onda to projiciraju na partnere".
I još "Kada ti partner vjeruje - ne želiš ga razočarati. Sloboda je ionako privlačna i zanimljiva samo kada je gledamo iza rešetaka".
Zabune naše svagdašnje
Neki dan je umro muž od jedne kolegice. Rekla sam to šefu i predložila da pošaljemo telegram sućuti. Složio se naravno, samo je rekao neka provjerim da li je ta informacija istinita. Čula sam informaciju od njoj bliskih ljudi i mislila sam si da je pomalo paranoičan. Iako s druge strane sam ipak mislila da je u pravu. Koliko puta sam se samo uvjerila da su polovične informacije znale izazvati pravu lavinu pizdarija. Provjerila sam još jednom i informacija je billa točna.
Nekoliko dana iza toga eto potvrde njegovog briljantnog mozga i zabune koja se dogodila u mojoj obitelji zbog pokvarenog telefona.
Umrla je žena od brata moje bake. Znam da sada polako još jednom iščitavate prvu rečenicu dok ne shvatite o kom se radi :-) ali nije tako teško. Obaviještena je obitelj uzduž i poprijeko lijepe nam naše. Kadli jučer moja baka dobiva telegram, naslovljen na sve njene kćerke (njih 4) u kojem im izražavaju sućut zbog smrti njihove mame, moje bake jel te. Koja je živa i zdrava upravo krenula na ručak.
Duh moje bake je nenadmašiv. Baka je umirala od smijeha i govorila "Neće grom u koprive". Odmah je nazvala pošiljaoca telegrama i rekla "Ma nisam vam ja umrla."
I tako je jedna smrt poprimila sasvim smiješnu notu.
Suncokret
Toliko me puni nova energija da sam se eto, razbolila od te silne energije. Ufff... No sve to na stranu. Danas je konačno svanulo sunce. I osjećam se sve bolje i bolje. ON odlazi sve dalje i dalje od mene.
Razvila sam fotke koje sam htjela i napravila si prekrasan kolaž sa putovanja na kojima sam bila i fotke mojih prijatelja. Sutra još moram kupiti čavliće i zabiti to na zid. Konačno imam energije raditi neke stvari za sebe i sve skupa me jako veseli.
Imala sam puno planova za vikend. I eto sad te viroze. Ali dobro. Nema veze.
Moramo biti flexibilni a ja to i jesam. Zapravo sam uvijek mrzila ljude koji su si sve isplanirali i to danima unaprijed. A kada bi im se nešto ispriječilo i ne bi mogli ostvariti svoj plan gubili su živce. Takav je bio moj tata i ja sam si zarekla da neću biti takva. Recimo kada smo išli na more, dok sam ja bila mala, tata je uvijek govorio "Krećemo u xx sati." I mi smo MORALI krenuti u toliko sati. Nema mrdanja. Kada ja planiram putovanje kažem "Krećemo sutra". Ne želim presing i ne želim se nervirati ako mi nešto ne uspije.
Sigurno imam drugih mana koje isto tako nerviraju ljude oko mene kao što je mene nervirala tatina pedantnost.
Bila sam na masaži kod pravih tajlanđanki. To je NAJBOLJA masaža na kojoj sam ikada bila. Žena me istukla tako da sam se jedva doma dovukla. Ali spavala sam najbolje u zadnjih nekoliko mjeseci i bolovi u leđima su prošli kao gumicom obrisani.
Eto. La vitta e bella. Nadam se da će me ovaj osjećaj držati.
Mir
Danas je prvi puta u 5 sati, kada sam odlazila s posla, bio još dan. Nakon toliko dana mraka, kiše i depresivnog vremena. Konačno.
Mir je sve više u meni. Iako doma još nemam hrpu stvari ne žalim se. Imam sve što mi treba. Neke novce sam potrošila bez veze ali tako to valjda treba biti. Ovaj mjesec ću malo stisnut kesu. I tako već duže vrijeme kupujem samo paštetu i kruh. Nema to veze sa krizom :-).
U mom novom životu u kojem radim sve za sebe odlučila sam se konačno istetovirati. To si želim toliko godina i nikako. Sa svakom takvom odlukom koju sprovedem i u djelo osjećam se sve bolje i bolje.
Kisi kisi.
Hootch
Druga strana lica - tužna - je isplivala. Gledala sam sada Hootcha. Bivši je imao psa. Obožavala sam ga. Nevjerovatna je to ljubav. Hootch umire - meni suze teku.
SS - Sama i Sretna
Osjećam kako polako u mene ulazi nova snaga i energija. Još uvijek se ponekad osjećam kao na ovoj fotki. Zna me uloviti tuga, ali sve se češće i smijem. Ostavljam polako prošlost iza sebe. Sve manje mislim na Njega. Danas ujutro maštala sam kako me grli. I mogla sam se nositi sa tim maštarijama. Sve je OK. Više ne boli toliko a razočaranja sve brže prolaze. Vikend mi je bio prekrasan. Počinjem otkrivati da do sada nisam znala uživati sama. Uvijek sam bila u paru, razmišljala u paru, određivala svoja zanimanja i interese u paru. Sada sama počinjem voljeti sebe više. Jedino ako volim sebe bit ću dobra i u vezi. Idem na yogu, idem van, ne čistim stan prečesto, ne smeta me sitni nered i nitko mi za to ne prigovara.
Moram si kupiti još jako puno stvari za stan. Nedostaje mi trosjed, moram objesiti slike, zabiti kukice na zid, razviti fotke..... I to me veseli. Zdrava sam. Imam puno prijatelja. Učim. I mogu sama.
Danas sam bila na kavi s prijateljicom koja je 9 godina u braku a prije toga su hodali 3 godine. Kaže da je njen muž jako orijentiran na nju i da ju je to počelo smetati. Ona je kotač pokretač te veze. Ona je ta koja ima inicijativu.
Pokrenula je svoju firmu prije nekoliko godina. Po namještaj je otišla u IKEU. I kaže da je sve raspakirala u firmi i počela slagati stolove i stolice. I odjednom shvati da je ona ta koja sjedi na podu sa šarafncigerom u ruci, prljavih ruku i slomljenih noktiju. A pored nje stoji njen muž sa milim i dragim bespomoćnim pogledom. I ni prstom makac.
"Odvela sam ti ja njega psihijatru. Kaže psihijatar: On vam je jednostavno takav. Nije depresivan ni glup, takav je. I vas dvoje si savršeno odgovarate". :-). Sada ulaže napore da ga natjera da ima svoj život, da izlazi van sa prijateljima a ona se posvetila sebi. Planinari, ide na yogu, radi što god poželi. I želi biti sretna sama sa sobom i misli na sebe.
I ponovno sam danas shvatila da sam ja bila kao on. Uvijek orijentirana partneru. Sebe sam zanemarivala u vezama i bila podložna. Moji interesi su padali u drugi plan. Sada imam prilike raditi na sebi i voljeti sebe. A onda će doći i netko tko me zaslužuje. Držite mi fige da uspijem.
Snovi
Oduvijek puno sanjam. Čudne snove. Sjećam se nekih snova koje sam sanjala dok sam bila mala, a koji su mi ostali u sjećanju. Često odem pogledat u sanjaricu njihovo značenje. Ubrzo zaboravim što znače i ne pratim dalje ima li istine u tome.
Neki dan sam sanjala dupina. Prekrasan je. Mazila sam ga i hranila. Dupini – predznak skore smrti nekoga tko vam je drag.
Preksinoć sam sanjala kao da sam kod gatare, i ona vikne: „Još je ostalo 5 minuta i dogodit će se nešto strašno“. Uzima krunicu u ruke i počinje se moliti. Noćas sam sanjala neka silovanja i kako ispred crkve čistim čikove.
Prepala sam se tih snova. Što li je to sve u mojoj podsvijesti?
Hoće li se ostvariti?
Osim tate još uvijek mislim i o Njemu. I sebi u toj vezi.
Razmišljam o sebi. Razmišljam o svojim greškama. Da li su to uopće greške? Ili si samo nismo odgovarali? Kako se možemo voljeti i ne odgovarati si? Gdje je prilagodba?
Ili trebam poslušati jednu ženu i prestati gajiti očekivanja koja još uvijek imam, i još uvijek se ulovim kako se nadam da ćemo ponovno biti skupa.
Učim se živjeti sa ljubavlju prema muškarcu kojeg sam imala a kojeg više nemam.
Nekada me ta bol razdirala. Sada se više ne opirem tim emocijama nego se učim živjeti s njima i prihvatiti ih.
Moja baka je imala neprežaljenu ljubav. Stalno je, iako je bila u braku, spominjala tog muškarca. Vidjela sam da pati zbog njega i da ga cijeli život nije zaboravila.
Ima li svatko od nas nekog takvog?
Nudi li život popravni?
|
